Zastrašujući prikaz bliske budućnosti i tehnološkog porobljavanja ljudi u kultnoj seriji „Black Mirror“

 Živimo pod budnim okom Velikog Brata. Nastupilo je  sveopće otuđenje među ljudima. Ovisnost o tehnologiji koju toliko volimo dovela nas je do toga da ta ista tehnologija polako, ali sigurno počinje nalikovati zatvorskoj kugli oko naših nogu, jer nam je, eto, bez nje život postao gotovo nemoguć. Tehnologija je, naime, prisutna u svim segmentima našega života. Očito ne bez razloga…

Tako je izgledala budućnost u vrijeme snimanja kultne serije „Black Mirror“ (2011.-2019.). Danas teme iz spomenute serije zvuče kao stvarnost u kojoj živimo, a svaka epizoda djeluje kao mali dokumentarac iz našeg doba i nama bliske budućnosti koju nam globalisti spremaju. Spominju se tu i socijalni krediti, što nas nimalo ne iznenađuje. Ljudi ocjenjuju i nadziru jedni druge, tu je i sustav za prepoznavanje lica, tako da svatko o svakome sve zna čim ga vidi. Kinezifikacija svijeta u punom je zamahu.

Sve u svemu u seriji se prikazuje budućnost koja je po svemu sudeći već stigla i polako stiže u sve zemlje svijeta. Kina je već godinama u sustavu globalnog nadzora, socijalnih kredita koji su sa sociološkog aspekta vrlo dvojbeni i diskutabilni, kao i bodovi kojima se zarađuje za normalan život kakvim mogu živjeti jedino oni građani koji se smatraju uzornima i dostojnima istoga. Neshvatljivo je kako su ljudi to olako prihvatili, tu diskriminaciju i segregaciju, taj sustav nagrada i kazni, ovisno o digitalnim ocjenama, tu postepenu digitalizaciju naših života koja je zauvijek ljudima oduzela pravo na privatnost i životnu slobodu. Ima nešto u ljudima što je neobjašnjivo, neka autodestruktivnost koja naprosto tjera ljude u crnilo otuđenja.

Kada nam stvarnost ne bi bila ovakva kakva jest, tada bismo mogli reći da je serija „Black Mirror“  kontroverzna, ali teško je to reći kada iz dana u dan sve više živimo u stvarnosti koja nalikuje tom crnom ogledalu – tom ekranu našeg pametnog telefona kada ostane bez baterije i u kojem se možemo ogledati. Cijeli se svijet može vidjeti u tom mračnom ogledalu izokrenute stvarnosti, u ogledalu koje je progutalo sve boje našega života.

„Black Mirror“ jedna je od najintrirgantnijih serija ikada snimljenih, a iz epizode u epizodu iznova nas zadivljuje svojom originalnošću i vizionarstvom. Serija nam nudi uvid u društvo u kojem živimo, ali i u ljudsku psihu. Iz epizode u epizodu nude nam se društvena analiza i društvena kritika istodobno. Dokumentaristčki je to prikaz stvarnosti u kojoj živimo.

Zapitajmo se ponekad zašto se ponašamo tako kako se ponašamo? Na što nas to naš um tjera? Ili bi možda bolje bilo da se upitamo tko to upravlja našim umom i zašto, s kojim ciljem? Što je s našim osjećajima? Gubimo li ih? I, jesmo li dovoljno razumni da shvatimo što se zapravo događa – da sami šutke pristajemo biti zarobljeni od strane tehnologije. Da. Ljudski je um na promatranju. S pravom. Serija je ujedno i psihološka analiza i kritika ljudskog uma. Mogli bismo reći da psihologija i sociologija ovdje idu ruku pod ruku, pružajući nam jedinstveno iskustvo uranjanja u čovjekovu psihu i društvo u cjelini i tjerajući nas na razmišljanje o smjeru u kojem je čovječanstvo krenulo i u kojem nastavlja ići, bez imalo promišljanja. Tehnologija se poigrava s nama, uz našu privolu, jer pristajemo biti njezini robovi.

Navodno je autor ove serije, Charlie Brooker inspiraciju za „Black Mirror“ pronašao je u „Twilight Zone-u“, čiji se autor Rod Serling također koristio aktualnim temama i problemima u društvu, čineći od svoga djela društveni komentar. A, evo što je Brooker izjavio o svom pristupu radu na ovom maštovitom medijskom projektu: „Ako je tehnologija droga, a doista se čini kao da ona to jest, zapitajmo se – koje su onda njene nuspojave?“. Svaka ovisnost ima svoje nuspojave, pa tako i tehnologija. Brooker je svojim pristupom očito htio ukazati na naivno oduševljavanje tehnologijom od strane ljudi koji, usput budi rečeno, po cijele dane kao hipnotizirani promatraju zaslone svojih pametnih telefona, umjesto da žive realan život s ljudima koji ih okružuju, ali i nelagodu koja se pojavljuje u ljudima kao nuspojava svih negativnih strana njihova bezrezervnog oduševljavanja tehnologijom. Jednom kada uspiješ u zarobljavanju čovječanstva posredstvom nečega što je prvotno bilo oduševilo to isto čovječanstvo, tada si odradio posao do kraja. Upravo o tome govori zastrašujuće realistična serija „Black Mirror“, o nemogućnosti ljudi da shvate kako bivaju hipnotizirani, kako je u tijeku masovna hipnoza čovječanstva posredstvom tehnologije…

Sustav nagrada i kazni svima nam je pred vratima. Sustav u kojemu ćemo jedni druge nadzirati, kažnjavati i nagrađivati bodovima – (od)uzimanjem i davanjem istih. U jednoj od epizoda možemo vidjeti kako ljudi žive kao hrčci, zatvoreni u svojim ćelijama, zarađujući „kredite“ vozeći sobni bicikl i gledajući reklame na zidovima kojima je obložena prostorija u kojoj borave, dok su im jedina zabava reality showovi u kojima svi žele sudjelovati, a to će ostvariti, podrazumijeva se, ako skupe dovoljno kredita za prijavu. Zvuči jako poznato, zar ne? U Kini bi to već mogla biti daleka prošlost, a ne budućnost, koliko su već Kinezi navikli na skupljanje društvenih bodova koji im jamče titulu uzornih građana.

Crni su ekrani na svakom koraku, okružuju nas kamo god krenuli. Tu su dok smo kod kuće. Tu su dok smo negdje vani. Oni su dio nas. Oni su naša crna ogledala. Oni su crna ogledala naše izokrenute stvarnosti u kojoj su zavladale vrlo dvojbene vrijednosti. Naši mobiteli, naša računala, tableti, odnosno zasloni istih, dio su našega života i svijeta u kojem živimo. Ti živo-neživi tehnološki ljubimci pretvorili su se u naše nadzornike i ocjenjivače. Jesmo li svjesni toga? Crni su to ekrani, neživi i sablasni kada se ugase i kada gledamo u njih, onako bezbojne i bez ikakvih funkcija – tek tada u njima prepoznajemo obrise naših zarobljenih lica, pitajući se – kamo ide ovaj svijet? I gdje su to nestale sve njegove boje, kao i boje naše ljudskosti?

Zamislimo da smo negdje u mračnoj šumi, daleko od civilizacije i da je baterija našeg mobitela pri kraju. Uskoro će nam se mobitel ugasiti. Svjesni smo toga i u nama se javlja osjećaj nelagode, zar ne? Zašto? Zato što smo se previše oslonili na tehnologiju. Zamislimo se u toj situaciji. U našim će rukama uskoro biti beskoristan predmet nalik malom crnom ogledalu, a ne tehnološko pomagalo koje će nam pokazati put. Kada se mobitel ugasi, ogledajmo se u njemu. A, tada ga spremimo i zapitajmo se – kako ćemo se snaći i pronaći put do našeg doma bez ikakvih tehnoloških pomagala? Hoćemo li tada smoći snage da primijetimo i čovjeka koji je tu kraj nas i koji kao i mi traži svoj put kući bez oslanjanja na tehnološka pomagala… Možda smo se izgubili u tom mraku otuđenja. Dozvolili smo da nas tehnologija previše zarobi. Ali, to ne znači da se ne možemo ponovno pronaći i probuditi iz tog hipnotičkog sna, zar ne?

P